O autoru:
Ljiljana Tadić (1978.) je književna kritičarka, prozaistkinja i pjesnikinja. Objavila dvije zbirke pjesma (Sve moje boje, Palimpsest dvadesetih), zbirku prikaza, kritičkih osvrta i recenzija (Šumovi povijesti) i zbirku priča (Muškarci uglavnom vole žene). Radovi zastupljeni u antologijama, časopisima, zbornicima.
U IGRI MRAKA I PRAZNINE
o knjizi Jasne Šamić, U hladu druge kože
(Veselin Masleša, Sarajevo, 1980.)
Čitati prozu Jasne Šamić posebno je romaneskno perceptivno iskustvo za čitatelja. Njezina prozna djela našla su svoju vrjednosnu pozicioniranost u bh, europskoj, svjetskoj književnosti. Međutim, poezija Jasne Šamić svakako nije marginaliziran ispis njezinog doživljaja svijeta. U iskonskom interesiranju za njezin sveukupan rad, ponovno počeh čitati stihove iz zbirke U hladu druge kože objavljene 1980. god. Osjetih potrebu napisati o toj poeziji koju „riječ“ jer u hiperprodukciji svega i svačega što se danas (ne)naziva poezijom, ovakvi i njemu slični stihovi pokazuju da je vrijedna pjesma svetrajna i da joj se uvijek možemo vraćati, da se u podvojenosti verbalnog sučeljavanja intelektualno-emotivnog ustrojstva semiotiziranog identitarnog literarnog profila Jasne Šamić, nerijetko u versu precizira imperativ organima za stišaj jer „nešto“ se budi i tegoba od betona sazdana pritrčava bjelini ispisaja emocija. I stopalima: Tišina, u simbolizaciji nekretanja, mirovanja u kojem je tijesno, u vlastitom mesu. Tako tišina zamračuje sve, dok vrelina tijela još uvijek negdje neprizvana obitava, meso je životno, a duša dimom obasuta. Ni traga zvijezdama, raširenom nebu da se u njega smjeste snovi-iluzije; svuda strah, u i po kostima, zemlji i zidovima. Ovo su fundamentalne lirične prepoznatljivosti poezije Jasne Šamić, poezije u kojoj je mrak elementarna boja erosa, senzosa i racia.
Često je u leksemskoj anaforičnosti („možda“ u istoimenoj pjesmi) leglo osamljenosti ženskog subjekta kojemu vješto pod dlanom izmiče kategorizacija bliskosti s voljenom osobom; u isto vrijeme sumnja se u sve stečene stavove, naučene definicije i empirijske spoznaje o egzistencijalnim segmentima forme i sadržaja znakovne konstrukcije koja, prema općepoznatom modelu, u svojoj razlikovnosti dobiva autentično značenje, bilo da je riječ o konotativnim stiliziranim percepcijama ili pak denotacijama. U intertekstualnosti (Withmanova poezija, Ćelava pjevačica i sl.) leži ovaploćenje heideggerovskog Ništa u kojemu je dovoljno nekada samo sjediti i biti nezainteresiran za sve što okružuje misao u biću, sjediti i pušiti cigaretu. Bez ijedne ideje, bez svijesti o distinktivnim moćima unutar samoga sebe (Možda, Sada).
Tako „jutro lješkari u džezvi“, to je identično stanje s Ništa u pušenju cigarete, dok sve gori; i nokti to osjete. To je opet stanje emotivne stagnacije u subjektu koja mu ne dozvoljava čak ni tjelesnu kretnju vani, u popodne ili bilo kad. Iz takvog stanja proviruje bijes nad susjedstvom, dakle svim okruženim oko subjekta, želja da „pomete sve ljude sa ceste“ i u tom obitavanju samote smota tu istu cestu i postane ona. Ali nemoć realiziranja te želje samo je ugaslo nastojanje djelovanja:
dođe mi nekad da udarim razbijem poljubim
ali ja sjedim
i grickam nokte
(Dođe mi nekad)
Između subjekta i tih ljudi na cesti je staklo, alegoričnost prozirnosti ali neprohodnosti. Tu je ženski subjekt ovoren pred samopriznanjem da su ljubavi osobne zapravo paučinaste ali od njihovih se dodira sobe znoje. Tako je ljubav samo „ljepljiva želja“ a “čuđenje nijemo“ (Ljubavi moje). No, optimizmu nema otkaza jer dan, „neobrijan i prljav“, prijeteći i snažan, zasadivši „titule u revere“, nije sklon predaji i odmazdi, iako začet jutrom donosi „pokoju dlaku sunca“, a kolotečina hijat između buđenja, kretanja i plodova dana. U tom rastezanju su čestice pregledanja smisla vlastitog života (Dan, Jutro). Poezija Jasne Šamić je poezija bojama osjenčena, njihovim asocijativnim polisemantičnim refleksima u kojima je smjena svjetla i mraka prigušila glas a tišina postala mnogogovornija; crno, boja mraka, i nijemost sunca, čak je i plavo nebo crno i sinestetičnost mračne radosti otkriva tamu u senzitivnom doživljaju svega oko sebe koji se materijalizira tuđim prstima (Sunce). Žena je ovdje osamljen subjekt koji obitavajući u tom mraku katkad i ne pokušava obojiti to i takvo jutro već mu dopušta da konstruira određeno melanholično stanje koje se pretapa u liričnost iznjedrenog senzibiliteta u stihu.
Liričnost je ovdje u hvalospjevu šutnje, praznine i smiraja, osamljenost je tlo prebiranja po minulom ili, drugim imenom nazvano, po uspomenama koje dopuštaju ulazak u prostore gdje su dragi ljudi, daleki. Ulazi se stišano, najčešće noću. Tada upijanjem pod kožu, jedna od dragih osoba (voljeni) klizi, meko, poput uspavanke. Istovremeno se subjekt s voljenim ovjenčava rastankom i preduhitrenim spomenom, niže mu vijenac posipajući nevidljive zvijezde mraka po vidokrugu stakla (Noć). Ljubav sa sobom i svim što porađa ženi nerijetko donosi senzos emotivne predaje, iako ona zna, iako je svjesna osmijeha crnog ljubavnika koji daruje prijetnje, pijana sjećanja i mržnju pod pazuhom. U njegovom šuljanju nije ishitrena ali jest odana ženska čežnja da ju povede daleko. Ona pristaje na mutnu optiku svijeta oko sebe, na zabludu, iluziju. Ali tada je osjećaj tronizacija njezinog ropstva jer je voljena strašću i užicima (Mrak). Međutim, kraj pjesme je dvojbena semantika jer crni ljubavnik izrasta pod kapcima, možda kao plod snatrenja ili kao realnost kojoj se predala svjesna muške igre a kojoj opet ne može odoljeti.
Hronotopska dimenzija u poeziji Jasne Šamić ima univerzalnu kozmičnost ženskog senzibiliteta, u preklapanju vremena, prostora i činjenice, naprimjer u ponoć, otkucaji minulog života potrebuju svoj usud pred ispitom suženog stišavanja u osami u kojoj se ponajbolje očituju percepcije izvana i iznutra. Dok se vani kamioni natječu, život protiče noću pod ustrojstvom crvene svjetlosti. Tad se prerušavaju satiri, a to je doba igre koja će istinski sastaviti hijerarhiju životnih odgovornosti, radosti, užitaka i patnji. U tom katarzičnom prerušavanju nastaje novo biće iz mraka izraslo jer „užas od rađanja sunca i zalaska sunca i prodrmavanja zvijezda u krevetu i lista među čaršafima...“ sve je to buncanje nepodnošljivog prebivanja u vlastitom metafizičkom biću. I što ostaje čovjeku nakon putovanja zbiljom, snovima, u askezi?! Nastamba vlastitog tamničenja i utamničenje drage osobe, paradoksalna percepcija figure mramora i njegove glatkoće, narušena hegemonija i stapanje u jedno kao požrtvovni dokaz autentičnom opipu životnosti. Tako je simbol jutra u ovoj poeziji stanje od kojeg ništa gore ne postoji, razdijeljenost subjekta u snu koji je „sam sebe oprašio skakutavši među skakavcima“. Umrlih pa probuđenih očiju opredijeljenih za život:
Ništa gore od jutra
u kome nosiš među zubima
pucketava zrnca neuspjelog buđenja
u snu si se podijelio
sam sebe oprašio
skakutao među skakavcima
umro si
i onda probudio oči
(...)
i izletio iz sna
među drvenariju
(Među drvenariju)
Umor svladava na kraju svih puteva san vlastitog mesa i priželjkuje obitavanje u hladu druge kože. Umor od vreline, ili od hlada svoje kože u kojoj se mrzne jer: Sunce uvijek zauzima ležaj na tronu. I samo katkad obitava u nekom biću ispisanom na bjelini papira.
|
|
